Zapravo, za Mavrovića slikarstvo ima i dodatnu ulogu - osim strasti, ono je i izvor dodatnog prihoda. Susret smo dogovorili u njegovom domu u Ulici Marija Marinculića, koju neki iz starijeg naraštaja Nerezinaca nazivaju i Via Padova, prema imenu iz doba talijanske okupacije, a manje upućenima jasnije je reći - iza ambulante, pa uzbrdo. Mavrović svoj atelje nema; slika u dnevnoj sobi, uz peć na drva, a ljeti vrlo često u dvorištu, pa i drugdje na otvorenom, usredotočen na to čime se bavi, otporan na moguća ometanja prolaznika.
"Ranije sam više mijenjao tehnike, a prije 25-30 godina sam pronašao sebe i radim špatulom i kistovima. Našao sam svoj stil i mislim da ljudi sada mogu lako prepoznati moje slike", govori nam slikar, čijih je radova daleko više u drugim nerezinskim kućama nego u vlastitoj, ali i po Italiji, Americi, Australiji, u kućama iseljenih otočana i turista koji godinama dolaze na otok.
Obiteljskim nadimkom Barnićevi, prema pretku Rukoniću kojega su zvali Stari Barne, rođen je 1952. godine na Halmacu, na sjeveru Nerezina - dodat će "ne postoje Donji i Gornji Halmac, nego Halmac i Varh Halca" - crtati je počeo i prije polaska u školu, najprije običnom olovkom. "Onda su došle kemijske olovke, a još 'čujem', osjećam miris tinte koju su donijeli rođaci iz Italije, došli brodom u Mali Lošinj, pa 'lambrettom' do Nerezina. U školi smo imali vodene boje, tempere. Kad sam bio u školi u Lošinju, imali smo natjecanje u kinu, tko će prije nešto nacrtati olovkom. Pobrao sam prvu nagradu, u deset minuta nacrtao sam čovjeka. U školi sam mogao imati puno jedinica, ali iz crtanja su uvijek bile petice. Sjećam se da me poticala učiteljica Vlasta Kraljević, ona je u školi uvidjela moj talent. Mi smo bili prva generacija koja je nakon četiri razreda u Nerezinama išla dalje u školu u Mali Lošinj, dotad je u Nerezinama bilo svih osam razreda. Išli smo u Lošinj autobusom koji je u sedam sati polazio iz Cresa, pa su se redom ukrcavali drugi. Bus je uvijek bio pun radnika škvera, a i pušilo se... Roditelji su protestirali, pa smo nakon godinu dana opet svi išli u školu u Nerezine. Iz tog doba sjećam se učitelja Kreše Borića, s njim smo rijetko bili u školi, a puno češće nas je vodio po Osoršćici", poseže Mavrović u uspomene.
Poslije osnovne škole, upisao je Školu učenika u privredi u Malom Lošinju, s tim da su jedan dan išli u školu, a drugi dan u škver u Nerezinama, i tako naizmjence, radivši i subotom, pa i nedjeljom. U škveru je izučio zanat brodograditelja u drvu i radio do 1974. godine, a potom na poziv mamine sestre otišao u Ameriku. "Svi su mislili da ću i ostati u Americi, ali jedan sam od rijetkih koji se brzo vratio, nakon samo četiri mjeseca, iako su mi već našli posao u tvornici klavira 'Steinway and sons' u Astoriji. Ponovo sam radio u škveru, pa u kampu, pa godinu dana plovio na jahti talijanskog vlasnika, no vidio sam da to nije za mene jer sam stalno bio naokolo, iako je plaća bila dobra. Dalje sam radio kod privatnika u škveru, pa devedesetih godina privatno kao pitur, jer se uz plaću iz škvera, sa ženom i troje djece, više nije moglo. Mogu reći da me taj rad izvukao. Nije mi zapravo nikad palo napamet da odem iz Nerezina", prepričava naš sugovornik, riječima slikajući sliku jednog vremena.
Vratimo se, ipak, slikanju. "Nakon škole, poslije tempera prešao sam na ugljen, ali on se sporo suši. Zato su umjetnici godinama radili jednu sliku, haha... U Americi sam kupio akrilne boje i otada radim u akrilu, na platnu ili lesonitu. Sam sam impregnirao platna, a sada nabavljam već gotova platna, koja malo koštaju. Motivi? To je uvijek more, naši krajolici, brodovi, cvijeće. Portrete radim rijetko, jer je to komplicirano i svatko misli da portret mora biti kao fotografija, a kako je rekao jedan moj prijatelj - umjetnik ne crta ono što je u prirodi, nego ono što on vidi u prirodi. Što više razmišljam, sve više vidim da je to tako", govori Mavrović, a na naše pitanje kakvi su komentari sumještana o njegovom radu, reći će "Nerezinci će rijetko pohvaliti. Ne sjećam se kada se to dogodilo. Pohvale sam dobivao jedino ako sam nekome darovao sliku. Nekada sam slike prodavao gotovo za ništa... Više puta imao sam izložbe u vijećnici u Nerezinama, koje su otvarali Julijano Sokolić i Tomislav Gospodnetić, pa jednom u klaustru franjevačkog samostana, u crkvici sv. Marije Magdalene. Imao sam izložbu u Vrbovcu, kada je tamo plesao naš folklor, a tada su bile izložene i slike koje je napravio moj rođak Miro Mavrović, tada već pokojni. Njegov sin Marko živi u San Pedru u Americi..."
Slike iz Mavrovićeve radionice ne nastaju serijski. Najčešće počne rad na jednoj, pa je pusti, nekad i na dulje vrijeme, u međuvremenu započne drugu. Najčešće, za jednu su mu potrebna tri do četiri dana, po nekoliko sati u danu, ovisno o zahtjevnosti. Neizbježno dolazimo na temu najzahtjevnijeg rada. "Možda najkompliciraniji rad bio je 2000. godine, kada sam radio na plafonu u franjevačkom samostanu. Iako negdje u maju, bilo je hladno u toj vlazi, u toj zgradi staroj petsto godina... Nije mi bilo svejedno raditi na nečemu što će svi gledati i kritizirati. Slika je velika, kao gipsana ploča, približno dva i pol metra dugačka. Okvir je napravio stolar Toni Sokolić. Sjećam se da je u samostanu bio fratar Grga Orlić, napravio nam ručak, jeli smo meso i pomfrit, a ja sam pirunom (vilicom) nabo krumpir i radio pokrete kao da slikam. Nisam toga bio svjestan; on mi je to poslije rekao", s osmijehom će Mavrović.
Imajući privilegiju nekoliko puta posjetiti i učiti od uglednog creskog slikara Matu Solisa, radio je i u posve drugačijim likovnim izričajima. U dnevnom boravku izložen je križ koji je sastavio od čavala odbačenih pri renoviranju krova samostana, u kojemu je i njegova slika Isusa koji stišava oluju na moru, napravljena 1974. godine. U samostanu je napravio i imitaciju mramora na oltaru, radio je i skulpture - velikog drvenog delfina većinom od drva lipe, pa dvije pulene - figure za brodske pramce. Restaurirao je kipove, križeve, s tim da je jedna narudžba završila daleko, u samostanu na Lopudu.
Još su svježa sjećanja na izložbu u galeriji "Fritzi" u Malom Lošinju pretprošle jeseni, koju su mu organizirale tamošnje kustosice, a njegov je glavni zadatak bio prikupiti za tu priliku slike "raspršene" otokom i dalje. Mnogi posjetitelji zapamtili su njegove prizore podmorja; gustim slojevima boje stvorio je treću dimenziju i kao da je spustio publiku u morske dubine. U svoj umjetnički svijet poziva i suvremenijim kanalima - slike objavljuje na Facebooku i Instagramu.
Članak je dio serijala "Hobisti s otoka" i napisan je prema Javnom pozivu za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2024. godini Grada Malog Lošinja.
