Znakovima pažnje, tortama i prigodnim darovima Turističke zajednice Lošinja, u kampu "Rapoća" u Nerezinama danas su počašćeni dugogodišnji gosti kampa, Alenka i Ivan Kapel te Janez i Ana Pukl iz Velenja, koji u Nerezine redovno dolaze pedeset godina. Trendovi u turizmu takvi su, da više nisu toliko česti dolasci na isto mjesto iz godine u godinu, a i boravci na jednom mjestu traju manje dana. S druge strane, ova dva slovenska para ne namjeravaju mijenjati svoje ljetno boravište - i jedni i drugi doživljavaju Nerezine svojim drugim domom. Pozdravili su ih Ana Budinić Škoda i Josipa Saganić iz "Lošinjske plovidbe Turizam" te Dalibor Cvitković iz Turističke zajednice.
Bračni par Kapel prvi put je došao u Nerezine igrom slučaja. Namjeravali su kampirati u Malom Lošinju, na Čikatu, no zbog kvara automobila, zadržali su se u Nerezinama, ne sluteći da će ovamo dolaziti svake sljedeće godine. Došli su s malim šatorom, nakon četiri godine nabavili veći, a od 1983. godine koriste kamp-prikolicu. Rapoća je tada izgledala bitno drugačije, šatori su bili okruženi gustom makijom, a do mora je vodilo nekoliko uskih staza. Ovaj se par, nekadašnji gradonačelnik Tržiča (otamo je i nekadašnji skijaški velikan Bojan Križaj, koji je također ljetovao u "Rapoći") i nekadašnja radnica kadrovske službe u građevinskom poduzeću, prisjeća i kako je svojih prvih nerezinskih ljeta koristio i tada drvenu dasku za surfanje, dok je još taj oblik rekreacije na moru bio rijetkost. "Svake godine se i u kampu i u mjestu nešto unaprijeđivalo, poboljšavalo, a velika je promjena bila kada je napravljen market, jer je do tada postojala samo mala trgovina, a čekalo se nekada i satima. Volim kampirati i pomalo mi smeta toliki broj kućica, nekako mi to ne ide zajedno i više volim prirodno, ne mora sve biti uređeno. Voda je sjajna i ne znam zbog čega neki kupuju vodu u trgovini. Kada smo prvih godina dolazili, sadili su prve borove, a sada je već puno tih stabala palo i šteta je što se ne sade nova", kaže Kapel, koji nema primjedbe na cijene i ne slaže se sa sunarodnjacima koji se u slovenskim novinama žale na velika poskupljenja u Hrvatskoj. Priznaje, nije svojim prijateljima preporučao ovo mjesto, da u Nerezinama ne bude "kopija" onoga što ima i kod kuće. Supruga Alenka rado se prisjeća odlazaka na Osorske glazbene večeri i žive glazbe na terasi "Televrina", gdje bi katkad čekali naslonjeni na ogradu, da se netko od gostiju digne od stola i brže-bolje zauzmu mjesto.
Bračni par Pukl, nastavnica razredne nastave i društveno-politički dužnosnik, prisjećaju se da su 1973. godine bili na odmoru u naselju "San Marino" na Rabu, a u povratku su navratili kod prijatelja koji su bili u kampu "Bijar" kod Osora. "S Raba smo išli preko Brestove, čekali trajekt jedanaest sati i najprije pogriješili otišavši do Punte Križa, da bismo u ponoć stigli u 'Bijar' i čuvši prijatelja znali da smo na pravom mjestu. U kampu nije bilo struje, WC je bio samo rupa u dasci, a ljudi su se odlazili brijati u 'Rapoću', gdje je postojala jedna utičnica za brijaći aparat. Nakon prve noći u 'Bijaru', sljedeću smo proveli u jednoj kući u Svetom Jakovu, a za sljedeću godinu sve pripremili za 'Rapoću'. Najprije smo dolazili s malim, pa većim šatorom, potom s prikolicom, prepričava Janez Pukl, prisjećajući da se dobro sprijateljio s mesarom Pištom, pa mu je iz usluge odnosio novac u poštu, dobivši zauzvrat bolje komade mesa. U jedinom kiosku "Vjesnika" mogli su kupovati slovenske novine bez dana kašnjenja. I tijekom turbulentnih devedesetih godina ostali su vjerni Nerezinama, a sjećaju se da su znali čuti odjek detonacija iz ratom zahvaćene sjeverne Dalmacije. Pukl, koji ističe da je veliki navijač splitskog "Hajduka", dodao je anegdotu nevezanu za Lošinj - poveo je obitelj u Zagreb na izlet u Zoološki vrt u Maksimiru, da bi na licu mjesta "pobjegao" na stadion, pogledati utakmicu "Dinama" i "Hajduka", u kojoj su Splićani pobijedili.
