Susak je svima poznat kao "pješčani otok", jedinstven na Jadranu, a vjerojatno i šire. Kako je i kada nastao, o tome znanstvenici još nisu rekli zadnju riječ, jer se u njegovim sedimentnim slojevima krije još uvijek nedovoljno nam poznata povijest davnih klimatskih promjena. Slojevi žućkasto-sivog lesa i pijeska iz ledenodobnih vremena izmjenjuju se sa slojevima crvenice i crnice nastalim u toplijim razdobljima, a između njih pronađeni su slojevi s komadićima ugljena od davno izgorjelih šuma i s vulkanskim pepelom iz južne Italije. Fine šestice tla zadržavaju sol iz mora, a propuštaju toliko vrijednu vlagu da se kapilarno "penje" sve do površine. Sve to čini sušćansko tlo tako posebnim i plodnim.
Naseljen i obrađivan od davnina, Susak je na skromnih 3,76 km² u 17. st. svojim osorskim gospodarima donosio veće prihode od susjednog, puno većeg otoka Lošinja. Bilo je to vrijeme kada su Sušćani uzgajali pretežito žitarice (pšenicu, ječam i slatki sirak), ribarili i pasli ovce. Vinovu lozu, prisutnu na otoku vjerojatno još od rimskih vremena, uzgajali su samo koliko im je trebalo za vlastite potrebe. Stvari će se promijeniti tijekom 19. st. kada su Lošinjani zbog uspona pomorstva zapostavili svoju i tako skromnu poljoprivredu, posebno vinograde koji trebaju stalnu brigu. S druge strane broj stanovnika je sve više rastao, a time i potražnja za vinom, tada jednom od osnovnih "namirnica". Sve to nagnalo je Sušćane da se intenzivnije okrenu uzgoju vinove loze, posebno nakon 1893. kada se filoksera (trsna uš) pojavila i u cresko-lošinjskim vinogradima i većinu ih uništila. Na Susku nije napravila štete, jer se trsna uš na njegovom pješčanom tlu ne može razmnožavati.
Potražnja za vinom (a i cijene) nikada nisu bili veći. Bila je to prilika "koja se ne propušta"! Do 1903. čak 96% cjelokupne površine otoka bilo je zasađeno vinovom lozom, najviše autohtonim crnim i crvenim sortama (sansigot ili "čarno grozje", susac crni i trojišćina crvena). Danas nam je teško zamisliti da se zbog usitnjenosti parcela pod vinogradima (do 800 trsova) i terasastog terena sve radilo "na ljudski pogon", bez pomoći volova ili magaraca - kopalo se motikom, a nosilo na leđima ili glavi. Vinogradari su ujedno bili i vinari i trgovci. Grožđe i vino su sami prevozili i direktno prodavali na Lošinju, Cresu ili u Istri, bilo za novac ili u zamjenu za potrebnu im robu - za 100 kg grožđa mogli su dobiti oko 5 kg vune, 6 kg ovčjeg sira, 10 l maslinovog ulja ili 400 kg ogrjevnog drva. S vremenom ovakav tradicionalni način poslovanja ipak uzmiče pod pritiskom suvremenih gospodarskih kretanja. "Vinska kriza" potaknula je udruživanje 180 sušćanskih vinogradara-vinara u vinarsku zadrugu, koja 1936. u luci gradi veliki, moderni vinski podrum kapaciteta 6000 hektolitara. U to vrijeme se na Susku proizvodilo oko 7000 hl vina, a dio grožđa se na preradu odvozio u Nerezine. Broj stanovnika premašio je 1800 duša, što ga je činilo najgušće naseljenim otokom na Jadranu. Drugi svjetski rat zasigurno je poljuljao i sušćansko gospodarstvo, no broj stanovnika nije značajnije opao, a 1950-ih je na Susku još uvijek raslo i rađalo preko 1,6 milijuna čokota loze.
Tek nakon donošenja Zakona o vinu 1957. "vinogradarski raj" se gotovo preko noći pretvorio u egzistencijalni pakao. Uslijedio je veliki val iseljavanja čitavih obitelji u Ameriku, najviše u New Jersey, gdje je već postojala zajednica iseljenih Sušćana. Na otoku su ostali pretežito stariji ljudi koji su nastavili obrađivati samo vinograde u blizini naselja. Zadružni vinski podrum je zatvoren 1964., kada je na Susku popisano samo 634 stanovnika. I to je puno, ako uzmemo da ih prema popisu iz 2021. službeno ima 139.
Što se dogodilo sa starim sušćanskim vinogradima? Nisu nestali, već su zarasli u trstiku i kupinu, iz kojih se podivljala loza uzalud uspinje prema suncu i zraku. Dio zapuštenih vinograda na lokaciji Mirine (kraj groblja) je početkom 1990-ih bio iskrčen i poravnat, a Vinarija Cosulich je na ukupno 14 ha zasadila 32.000 novih čokota sorti cabernet sauvignon, sauvignon, pinot bijeli i muškat bijeli. U novije vrijeme zasađeni su i drugi novi vinogradi, no sve je to jako malo u odnosu na nekadašnje brojke. Gdje kupiti bocu sušćanskog vina i dalje je svojevrsni misterij.
Dok Susak čeka neke bolje dane, na promociji autohtonih sušćanskih sorti najviše rade - Krčani. Naime, vrbnički vinar, vinogradar i rasadničar Ivica Dobrinčić otkrio je 2003. loze sansigota na Krku i uz pomoć Antona Tarabokije sa Suska uzgojio vinograd iz kojeg danas proizvodi kvalitetno vino Sansigot Šipun. Da stvar bude bolja, iz zaborava je izvukao i trojišćinu, sortu od koje su Sušćani nekada radili dobar rosé (i prošek). Naravno, i on je od trojišćine napravio rosé, koji je 2020. na Vinart Grand Testing festivalu u Zagrebu proglašen najboljim ružičastim vinom Istre i Kvarnera. Da se od starih, "zagubljenih" sorti primjenom suvremenih vinarskih tehnologija i znanja može proizvesti vrhunsko vino govori nam srebrna medalja koju je na prestižnom međunarodnom natjecanju Decanter 2022. dobio Sansigot iz 2019. proizveden u Grand Village Estate Winery, mladoj vinariji u usponu iz Selca. Što reći više? Tko zna - zna, tko ne zna - neka nauči. Vrijeme sušćanskih autohtonih sorti tek dolazi.
Članak je napisan uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
