Cresko-lošinjska crkva je od najstarijeg doba imala povoljne uvjete za razvoj, o čemu govore brojni spomenici. Otočki niz je pun ostataka ruševina kao i još uvijek postojećih crkava, kapela, samostana i drugih spomenika tog karaktera. Povijest crkve na ovim otocima vuče korijen još iz prvih stoljeća postanka te vjere. Cres i Lošinj su ležali na važnom pomorskom putu koji je vodio s Istoka za sjevernu Italiju i zapadnu Evropu. Kroz Osor, odnosno preko njene luke, prolazili su mnogi crkveni djelatnici, vjerojatno i sami apostoli za koje se zna da su s Bliskog istoka putovali Jadranom ili kopnom u Italiju. Među takvima su bili sv. Ivan, učenik sv. Pavla Tit, sv. Petar i sv. Pavao. Na taj način stvarali su se uvjeti da se ovdašnje stanovništvo rano upozna s novim vjerskim učenjem.
O starosti cresko-lošinjske crkve svjedoče starokršćanski spomenici pronađeni na ovim otocima. Od posebnog značaja su dva, oba iz Osora. Prvi se odnosi na ranokršćansku baziliku, drugi je natpis na kamenu koji sadrži tekst tzv. Creda, sažetu formulu kršćanskog vjerovanja koju su u prvim stoljećima postanka kršćanstva prilikom krštenja trebala izgovarati osobe koje su pristupale novoj vjeri (neofiti), nakon čega su postajali kršćani.
Ostaci bazilike su otkriveni u današnjem osorskom groblju. U rimsko doba tu se nalazio stambeni objekt, a u njemu vjerojatno oratorij u kojem su se tajno sastajali prvi kršćani u ovom gradu. Nakon što je car Konstantin 313. godine izdao edikt kojim je prestao progon kršćana, a kršćanstvo proglašeno legalnom vjerom, od tada se počinju graditi odgovarajući objekti (bazilike) za obavljanje kulta. U osorskom groblju otkriveni su temelji takvog objekta s brojnim ulomcima kamenog crkvenog namještaja, pod s mozaikom, kamena biskupska stolica i dr., što pripada vremenu ranog kršćanstva. Otkrivena je i krstionica (baptisterij) u obliku dubokog zdenca koji potječe iz vremena kada su se krstile odrasle osobe što se prakticiralo u prvim stoljećima kršćanstva. Sve to upućuje da osorska bazilika potječe iz prvih stoljeća postojanja te vjere, svakako iz 6., ako ne i iz 5. stoljeća.
Na ovim otocima rano dolazi i do osnivanja monaških redova pa se s time u vezi podižu prvi samostani. Ima tragova koji upućuju da je ovdje bilo monaških redova koji su bili ustrojeni po reguli sv. Bazilija. Ti samostani pripadaju 6. stoljeću, vremenu kada su Cres i Lošinj bili pod vlašću Bizanta pa su osnivani samostani istočnih redova. Neke upute govore da se takav samostan nalazio u Osoru, Cresu i na otočiću Palacolu, koji je dobio naziv po nekadašnjoj palači na njemu.
Samostani benediktinskog reda su po postanku mlađi. Ovdje ih je bilo nekoliko, muških i ženskih. Svi su osnovani tijekom 10. i 11. stoljeća. U Osoru su bila četiri. Najstariji se nalazio izvan gradskih zidina na Bijaru, ali je kasnije napušten. Samostan sv. Petra nalazio se unutar grada (nedavno arheološki temeljito istražen). Vremenom je postao jako središte kulturnog i vjerskog života šire regije. Iz njega je poteklo niz slavnih crkvenih djelatnika, pa je podignut na rang opatije. Samostan je raspolagao velikim posjedima na kojim je paslo i do 3000 ovaca, imao je nebrojene košnice itd. Opstao je do 1729. g., kada je ukinut u vrijeme pape Benedikta XIII. Njegov inventar i posjede naslijedilo je glagoljsko sjemenište u Zadru.
Treći samostan ovog reda u Osoru pripadao je redovnicama, posvećen sv. Benediktu. Nalazio se izvan gradskih bedema blizu starokršćanske bazilike na groblju. Godine 1521. njegove koludrice su tražile od crkvenih vlasti dozvolu da se zbog oronulosti zgrade i smanjenog broja redovnica presele u samostan franjevačkih klarisa Sv. Marije od Anđela, koji se nalazio unutar gradskih zidina.
Samostan sv. Nikole nalazio se na otoku Lošinju, na najvećem vrhu brda Osoršćice koje se uzdiže iznad Osora. Poznat je po tome što je u njemu napisan znameniti evanđelistar, nastao između 1081. i 1082. godine, pisan dalmatinskom beneventanom. Taj rukopis svjedoči da se na Lošinju nalazio jedan od najstarijih skriptorija (ručna pisaona) na istočnoj jadranskoj obali.
Peti samostan ovog reda nalazio se na otoku Cresu. Riječ je o ženskom samostanu, posvećen sv. Petru. Vremenom je postao jedan od najuglednijih ženskih samostana na jadranskoj obali. Bio je poznat i po tome što su u njega ulazile djevojke, ne samo s ovih otoka nego i iz Istre i Dalmacije, uglavnom plemićke kćerke. Sa sobom su donosile svoj miraz (dotu) pa se vremenom u samostanu nakupilo veliko blago, zbog čega je bio često meta razbojnika i gusara. Da bi se zaštitio, izgledao je kao tvrđava s obrambenom kulom.
Benediktinski samostan se nalazio i na otoku Susku. Bio je posvećen sv. Mihovilu. Samostan istog reda nalazio se i na otočiću Sv. Petar kod Ilovika, posvećen sv. Petru. Svi ovi samostani pripadali su kamaldoljanima, grani benediktinskog reda, čijoj je reguli po svemu odgovarao brdoviti masiv ovih otoka. Na obroncima brda Osoršćice na Lošinju, nalazile su se brojne eremitaže (pećine i izbe) u kojima su živjeli redovnici. Po predanju, u jednoj od njih je jedno vrijeme živio zaštitinik Osora sv. Gaudencije.
Na ovim otocima bilo je samostana drugih redova. Tri su pripadali trećorecima-glagoljašima. U Osoru, na Bijaru, bio je samostan sv. Marije od Anđela podignut 1465. g. Samostan u Martinšćici podignut je 1479. g., posvećen sv. Jeronimu, a u Porozini, na brežuljku iznad luke, bio je samostan posvećen sv. Nikoli. Sva tri su osnovana u 15. stoljeću, a utemeljitelj im je bio Matej Bošnjak, koji se na ove otoke doselio iz Bosne. Tu je uspješno razvio crkvevenu djelatnost uz svesrdnu pomoć domaćeg plemstva u čemu su najviše učestvovale familije Colombis, Zbara i Bocchina.
Samostan na Bijaru imao je veliki kulturno-prosvjetni značaj jer su u njemu djelovali hrvatski redovnici-glagoljaši, koji su ovdje, u srcu mletačkog Osora, upotrebljavali narodni govor i pismo. U tavoj ulozi samostan je djelovao preko 400 godina, sve do 1841. godine kada je napušten.
Na otocima je bilo i nekoliko franjevačkih samostana koji su po postanku mlađih od naprijed navedenih. Najstarijim se smatra onaj u Cresu, za kojeg se kaže da potječe iz 13. stoljeća i da je podignut na ostacima prethodnog benediktinskog samostana. Značaj mu je i taj, što je jedno vrijeme bio sjedištem provincijala. Godine 1660. godine spominje se kao novicijat.
U Osoru se nalazio samostan franjevačkih klarisa sv. Marije od Anđela. Vjeruje se da je osnovan u 13. stoljeću. Godine 1555. u njega su prešle posljednje redovnice benediktinskog smostana, nakon što je ukinut njihov samostan. Nalazio se nedaleko katedrale u ulici (na njenoj strani) koja vodi prema groblju. Na njegovim temeljima je kasnije podignut stambeni objekt u kojem se sačuvao dio zida koji je pripadao samostanu. Gorio je nekoliko puta, pa je od njegovog arhiva malo ostalo. Opstao je do 1743. godine kad su u njemu bile svega tri redovnice koje su prešle u Zadar. Tom prilikom su ponijele sav vredniji inventar. U osrskoj katedrali se čuva nešto od stvari koje su nekoć pripadale ovom samostanu.
Muški franjevački samostan u Nerezinama podigao je 1513. godine osorski plemić Kolan Draža, koji je u Nerezinama imao posjede i dvorac. Bio je posvećen sv. Frani. Odigrao je važnu ulogu u vjerskom, prosvjetom i privrednom životu stanovnika Nerezina. Ukinut je osamdesetih godina prošlog stoljeća. Arhiva i vredniji inventar prenesen je u istoimeni samostan u Poreču. Devedesetih godina prošlog stoljeća u njega su uselile klauzurne redovnice Euharistijske zajednice Srca Isusova i Marije.
Slijedi: Povijesne crtice o Belom na otoku Cresu
