Do rimskog osvajanja tu se nalazilo gradinsko naselje ilirskog plemena Liburna, Rimljanima dobro poznati zbog dugogodišnjih ratova s njima kao i njihovoj bojnoj brzoplovki koju su Rimljani uveli u svoju floti kao nezamjenjiv tip bojnog broda pod nazivom "liburna".
Beli je sa svojom lukom imao važan strateški značaj jer je kontrolirao plovni put tog dijela Jadrana. Od tadašnjeg naselja pronađeni su grobovi, suhozidni bedemi i sitni pokretni materijal. Zbog strateškog značaja došao je u ruke Rimljana još u 2. st. stare ere. Oni su po svojim normama tu izgradili grad-utvrdu sa svim sadržajima po standardu svog načina života. Nazvali su ga "Caput insulae" (Glava otoka). Otkriveni su ostaci popločanog foruma (trga), kurije (gradske vijećnice), hrama i temelji stambenih objekata. Grad je imao status samostalne općine (res publica), sa svim gradskim službama. Na pronađenim natpisima spominje se gradsko vijeće (ordo decurionum), gradski službenici (duoviri) i druge službe. U prvo vrijeme stanovnici su mu bili legionari (vojnici), a kasnije je dobio miješano stanovništvo razne nacionalnosti, zanimanja i porijekla. O tome govore pronađeni nadgrobni natpisi. Na njima se uglavnom spominju isluženi vojnici (veterani), koji su kao umirovljenici dobili u tom dijelu otoka posjede u vrijeme cara Tiberija. Treba napomenuti da je u ono vrijeme čitav otok Cres imao daleko pitomiji izgled. Bilo je više obradivih površina i pašnjaka nego je to danas.
Luka Belog nalazila se ispod grada i bila je zaštićena visokim lukobranima. Današnje stanje na to ništa ne upućuje. U maloj uvali gdje su se nekada vezali brodovi, danas se nalazi maslinik. Tijekom vremena kišne bujice su spirale i snosile zemlju i kamenje s okolnih obronaka i potpuno zatrpale nekadašju luku od koje se na tom mjestu i danas nailazi na njene ostatke.
U neposrednoj okolici grada pronađeno je više rimskih grobova s bogatim inventarom - keramičke svjetiljke, staklene bočice za suze (lakrimariji), nakit, srebreni novčići i dr. Najvrjedniji nalazi su nadgrobni natpisi koji pružaju vrijedne podatke o stanovnicima onovremenog Belog. U cijelosti je sačuvan i most koji se nalazi ispod grada s pristupne strane. Premošćuje duboku vododerinu. Dug je osam, širok 4,70, visok 12 m. Ima izgled luka, zidan tipičnom rimskom tehnikom. Kao takav služio je svojoj svrsi preko 2000 godina, sve donedavno dok nije izgrađena nova zaobilazna cesta.
Propašću Rimskog Carstva u 5. stoljeću, kvarnerski otoci, pa tako i Cres, stotinama su godina prelazili iz ruke u ruku raznih zavojevača, od Gota, Bizantinaca, Ugara do Mlečana. Oni su u 11. stoljeću postali definitivni gospodari svih ovih otoka, pa i Belog. Tako je trajalo do 1797. godine kad je nestalo Mletačke Republike, da bi se nakon toga opet izmijenilo nekoliko gospodara.
Najviše građe o Belom ima za razdoblje srednjeg vijeka. Podaci se uglavnom vežu za doba mletačke uprave. Već 1018. godine građani Belog se obvezuju mletačkom duždu Otonu Orseolu da će plaćati godišnji tribut u iznosu 15 kuninih kožica. U ugovoru stoji, ako se to ne ispuni, za kaznu moraju platiti pet libara zlata. Ovaj dokument je značajan jer govori da je Beli, koji je tada nosio naziv "Castellum Ca Fisole", još uvijek bio samostalna komuna kao što su bili Osor (Apsorus), Cres (Crexa) i Lubenice (Hibernitia).
Beli se spominje oko 1340. g. u svezi važnog događaja, kada su Tatari prodrli u Europu, potukli tadašnju Ugarsku (Madžarsku), nakon čega se njen kralj Bela IV. spašava bijegom u Hrvatsku. Dolazi u Split, potom prelazi u Trogir, ali ga Tatari u stopu prate. Po nekim autorima, iz Splita se sklonio čak na otok Cres, u tvrdi grad Beli. Po nekima, grad je nazvan po imenu tog kralja: Bela (Beli). O tome govori i domaće predanje. Na nadvratniku jedne tamošnje zgrade uzidana je kamena glava koja po nekima predstavlja glavu kralja Bele (po mišljenju autora ovih redova glava je dio rimskog spomenika koji predstavlja cara Tiberija, za kojeg se iz natpisa zna da je bio dobrotvor ovog grada).
Mletačka vlast nad Cresom i Lošinjom, pa tako i nad Belim, prolazila je razne faze. Zbog pokušaja narušavanja njegove autonomije koja se temeljila na ustrojstvu municipaliteta još iz rimskog doba, često je dolazilo do krvavih obračuna s predstavnicima mletačke vlasti. Venecija je nastojala da otoke pretvori u svoj feud i da ga dade na uživanje nekom od svojih plemića s pravom nasljeđa, a da stanovništvo pretvori u kmetove. Tome su se oštro suprotstavile otočke komune, među kojima i Beli. U obrani svojih prava pokazivali su povelje ranijih duždeva, ugarskih i hrvatskih kraljeva, u kojim im je zajamčena autonomija, ali Venecija to nije uvažavala. Kako su stanovnici Belog branili svoju nezavisnost govori podatak da su u obračunu s knezom Markom Querinijem, uz ostale štete koje su mu nanijeli, godine 1227. ubili 140 njegovih goveda na ispasištima tog dijela otoka. U tome su im pomogli i Osorani. U dokumentima o tom slučaju stoji da su ubili kneza i to "veoma okrutno".
Venecija nije ni u narednom razdoblju uvažavala autonomiju Belog kao ni Osora, Cresa i Lubenica. Smetali su joj statuti tih komuna koji su predstavljali temelj njihove autonomije. To im je raznim aktima osporavala i reducirala. Godine 1441. donesen je novi statut, jedinstven za oba otoka, a dotadašnji koje je svaka otočka komuna imala svoj, stavljeni su van snage. Nije se na tome stalo. Godine 1494. Belom je ukinuta autonomija i prestao je biti komuna, a njen teritorij je priključen komuni Cres. To je bio kraj njegovog tisućugodišnjeg postojanja kao samostalne upravne jedinice. Ubrzo se pretvorio u zabačeno selo, što je ostao do danas, mada atraktivan i skrivena oaza daha prohujalih milenija i prirodnih ljepota.
Slijedi: Iz prošlosti otoka Suska
