Prema uhodanom običaju, otočani su posegnuli u privatne zbirke i kreirali jednokratnu izložbu pokrivši sve aspekte obuće.
Tako se pomnijim razgledavanjem izložbe moglo doznati gdje je u Malom Lošinju prije sto godina bila prodavaonica cipela i tko ju je vodio, tko se bavio postolarskim obrtom u Nerezinama (izložen je alat i svjedodžba nerezinskog postolara Antona Pinezića) i što su na nogama nosili naši preci. Građani su donijeli svoje stare cipele - od onih u kojima su načinjeni prvi koraci, pa do onih novih i onih za posebne prigode - bio to pjevački nastup, maškarana zabava, nogometna utakmica, planinarenje ili ronjenje.
Izlošcima su lošinjskoj Noći muzeja pomogli Ivo Rušin, Ljubo Galjanić, Silvano Holjevina, Zlata Starc, Elvis Živković (Nerezine), Marina Kalac, Ilona Purić, Elena Magašić, Marin Valentić, obitelj Dlačić, obitelj Živković (M. Lošinj), obitelj Starčić, Flavia Zorović, Andreina Zorović, Irina Jambrošić, Gordana Antoninić, Roland Wegemann, Forida Nurul, Sanja Vranek, Marica Čeliković, Marta Fazlić, Ivka Šimunović, Nikola Rebrović, Lučano Nikolić, Ljiljana Redžić, te kolektivno Udruga "Sv. Gaudencije" iz Osora, skupina "Ribice" Dječjeg vrtića i ronilački centar "Subseason".
Prigodno, priču o tome kako je dobio nadimak, za lošinjski je radio ispričao Toni Sokolić "Postolić" iz Nerezina (prema priči, za vrijeme austrijske uprave, njegova djeda mjestom su ganjali policajci, a pri bijegu je ostao bez jedne od cipela - otud obiteljski nadimak), a tekst o postolarima u Nerezinama pripremio je publicist Julijano Sokolić.
Našlo se mjesta i za nešto iz pučke predaje:
Tancaj tancaj crni kos
Ja bin tancal ma san bos
Neka tanca moja žena
Ka ima škornji do kolena
