U Velom Lošinju, u prostorijama Instituta čeka nas Andrea Borić. Nasmiješena kao i obično, prije polaska nas upozorava - nema garancije da ćemo vidjeti dupine. Napomena je to kojom se "Plavi svijet" ograđuje od zabavnih parkova - tko se želi kupati s dupinima ili ih gledati kako se loptaju, na pogrešnom je mjestu.
Isplovljavamo iz mjesne luke, a malu ekspediciju vode mladi istraživači "Plavog svijeta" Tihana Vučur i Marko Radulović. Već nekoliko Tihaninih izgovorenih rečenica nedvojbeno nam otkriva da je iz Dubrovnika. Na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu studirala je biologiju, 2011. godine u "Plavom svijetu" bila je na praksi, lani je ovdje volontirala, a ove godine se i službeno zaposlila. Marko je u "Plavom svijetu" od prošle godine. Odrastao je u Düsseldorfu, a s Lošinjem ga veže bakino prebivalište. Trenutno piše diplomski rad o parazitima kod riba kojima se hrane dupini. Matea Zekan ovoga puta ostaje u "bazi", za kompjuterom obrađuje podatke s ranijih praćenja. I ona je stanovnicom Lošinja postala nedavno, stigla je iz Rijeke gdje se u slobodno vrijeme bavila plivanjem i vaterpolom, a studirala je biologiju u Trstu. U "Plavi svijet" je došla 2010. godine pisati magistarski rad, godinu kasnije je ovdje volontirala, a od lani je tu i zaposlena.
Na gumenjaku ima još mjesta; s nama su Markov brat Filip i njegova supruga Christina koji su pristigli iz Njemačke. Netko mora zastupati i Veli Lošinj; s nama su Ela Đurić i njen mali nećak Noa - njemu je ovo poseban doživljaj.
Prolazimo između Punte i rta Leva, a potom jurimo ravno prema jugu otoka Cresa - Punti Križa. Uz pogled na otočić Orudu s desne strane, Marko naglo usporava. Tihana i on ugledali su veliku meduzu, tek dvadesetak centimetara ispod morske površine. Nije ju bilo jednostavno uočiti, vjerojatno je to bila kombinacija sreće i svakodnevicom istreniranog oka. Pratimo meduzu kako se izvija - dok ju opsjedaju ribice - čas izgleda kao jaje na oko, čas kao velika gljiva.
Idemo dalje, prometa je malo, ispred Trstenika glisiraju jedni od posljednjih ovogodišnjih turista. U akvatoriju smo otoka svjetionika, preko njega promatramo jug Cresa, zeleniju Puntu Križa i sivo-bijele kamenite obale srednjeg dijela otoka, podno Plata. Još je sivlje na suprotnoj strani; gotovo pa goli kamen sjevera Paga. Nešto dalje zeleniji je Rab.
More je mirno, tek neznatna mareta. Ne udaljavamo se, Tihana i Marko ovdje očekuju dupine, znatno sporije kružimo, fotoaparata zapetih poput pušaka. Ugledali smo ribare - to je dobar znak! Koća "Torkul" klizi prema jugu, a mi im presijecamo brazdu i osvrćemo se. Ako ćemo danas naići na dupine, to će biti ovdje i sada. U ribolov ne idu samo ribari.
U daljini iz mora viri peraja, pa još jedna, pa načas vidimo i veći dio glatkih tamnosivih tijela. Još smo relativno daleko, na tridesetak metara, a tandem iz "Plavog svijeta" već se hvata papira i bilježi imena dupina (svaki od stalnih stanovnika ovih voda dobio je ime, radi lakšeg praćenja) i vrijeme. Kako ih prepoznaju? Svaki ima ponešto drugačije zareze na leđnoj peraji, a međusobnim dodirom dupina, na osjetljivoj koži peraja ostaju i kratkotrajne crte, svojevrsni ožiljci. Ovi podaci postat će vrijedni tek kasnije, u usporedbi s ranijima i onima koji će se tek pribilježiti, kada se prema njima budu donijeli zaključci o kretanju i životnim navikama pojedinog sisavca.
Sasvim smo usporili i polako se približili. Traje nadmudrivanje, treba nam nekoliko minuta da uhvatimo ritam i procijenimo kada će pojedini dupin izroniti na površinu i uzeti zrak. Slušamo te fascinantne uzdahe s nekoliko metara udaljenosti. Upravo to je ključni doživljaj, trenutak u kojemu se čovjek i dupin doimaju najsličnijima.
Pratimo dupine, na trenutak nam se sakriju u dubini, pa opet pokažu uz drugu stranu gumenjaka. Traje ta igra, možda i dvadesetak minuta, dok munjevito punimo kartice fotoaparata.
Vrijeme je za povratak u Veli Lošinj. Brzo odmičemo od novih prijatelja i promatramo otoke iz perspektive koju, čak i kao stalni stanovnici otoka, prerijetko imamo. Dominira Osoršćica, prolazimo ispred načičkanih Zagazinjina, pa uplovljavamo u živopisnu veloselsku lučicu. Izletu je kraj - do druge zgode!
