Sada umirovljenik, za gljive se u mlađim danima nije zanimao. "Nisam se bavio gljivama. Roditelji su oboje s Ilovika, ja sam rođen u Rijeci i tamo sam se školovao. Tata je plovio, mama je bila domaćica, imao sam i brata. Sva tri ljetna mjeseca svakih ferija provodili smo na Iloviku, kod roditelja moje mame, iz poznate ribarske familije Jerolimić. Oni su bili orijentirani na ribe i more, a nimalo na šumu, eventualno na koju maslinu.
Gljiva je meni bila ono bijelo na pizzi, šampinjon. Ali uvijek sam volio prirodu, iako nisam neki lovački tip, nemam taj instinkt, iako sam išao na ribe s tatom koji je bio strastven sportski ribolovac. Ribe volim na tanjuru, ali ribolov me nije vukao. Kada sam otkrio svijet gljiva, našao sam se u tome", prepričao nam je Raguzin.
Već kao student radio je u "Rijekaprojektu", a po završetku studija ondje se zaposlio za stalno. "Moj šef Zdravko Turk, kao pravi Goranin orijentiran na šumu kao što smo mi na more, pa Milan Franko i Radoš Đorić, preko žene Slovenke orijentiran na šumu, nagovorili su me da se učlanima, jer im je trebalo dovoljno ljudi za osnovati udruženje (danas Udruga gljivara "Ožujka" iz Rijeke, op.a.). Ispočetka nisam to htio, no ipak sam se učlanio i kada su papiri bili gotovi, pitao sam ih - gdje su sada te gljive? Turk mi je rekao, uzmi nožić i košaru, stavi tenisice i otići ćemo s posla malo ranije. Otišli smo prema Gorskom kotaru, na desetak minuta od Rijeke i stali kraj nekih borića. Tu su pa beri, rekao mi je. Meni je to sve bilo potpuno strano, ali u 15-20 minuta napunili smo košaru slinavkama. Pitao sam se, što ću sad s tim? Kako sam se tek oženio, a žena je bila u drugom stanju, bila je kod svoje mame. Moja punica, Slovenka s Goriških brda, skočila je u zrak od veselja kada je vidjela gljive i time sam kod nje dobio veliki plus kao friški zet. Iako je ručak već bio gotov, umjesto tog ručka odmah je pripremila te gljive. Dinstala ih je, pa njima punila palačinke", o svojem je prvom gljivarskom danu ispričao Raguzin i nastavio: "Sve to bilo mi je ispočetka nepoznato i bilo mi je jedino bitno da se ne otrujem. Onda sam počeo proučavati rodove, porodice gljiva, njihove značajke, polako ušao u taj svijet, nabavljao literaturu, našu, talijansku, englesku, češku. Kako se išlo u kupovinu u Trst, slučajno sam naišao na izložbu gljiva i počeo redovno ići, sprijateljivši se s njihovim voditeljem Brunom Basezzijem. Uvijek sam išao na gljive s još nekim i to i sada preporučam svakome, jer uvijek postoji mogućnost da zamijenite vrste gljiva. Postoje aplikacije za prepoznavanje gljiva, no one nekada znaju potpuno fulati vrstu. Prvih godina je aktivnost udruge bila najviše na jesen i imali smo program po uzoru na udrugu iz Zagreba. Predavanje je prvih godina držao prof. Romano Božac, koji je postavio izložbu za koju smo brali sve gljive. Važno je da se ne gledaju samo gljive kao entitet, nego treba pratiti i uz koje stablo rastu. I to sam s vremenom naučio; prije sam znao samo za hrast, bor i još neka. Kako bereš, zapamtiš gdje i kako rastu. Sada je to sve lakše: slikaš, imaš GPS itd. Uglavnom, donosili smo gljive na mjesto okupljanja, a onda nam je prof. Božac govorio koja je koja i to smo zapisivali na papiriće. Kako sam građevinar i proveo cijeli radni vijek u uredu, to mi je dobro išlo. Već na prvoj našoj izložbi, bila je i prodaja knjiga, a šef me nagovorio da kupim neke od knjiga, iako sam tada još imao neki otpor prema svemu tome. Mislio sam da je dovoljno to što sam naučio dvije-tri vrste. Kupio sam knjigu od Bošca, pa jednu o tristo vrsta - o ljubičastim, žutim, crvenim gljivama... Iz knjige sam doznao da gljive rastu i na proljeće, a dotad sam, kao i većina ljudi, mislio da gljive rastu samo na jesen. Sada znam da rastu i zimi i mogu odgovorno tvrditi da rastu uvijek i svugdje, samo ih treba znati naći. Kolege me zovu 'šaptač gljivama'; ne čujem dobro, ali tu sam jak, ha-ha... Kada se bavite time, nije bitno naći kilo jestivih gljiva. Gledanje kroz želudac je početnički i bitno ti je da se ne otruješ, a poslije dođe raspoznavanje vrsta. Srećom, imao sam dobre kolege u firmi. Donio bih neki čudan vrganj, pa sam se bojao da nije otrovan, a kolega mi je rekao da je samo ispran od kiše, haha... Straha sam se sada riješio, ali znam da ništa ne znam, rekao bi Sokrat. Kada Božac više nije dolazio u Rijeku, preporučio nam je dr. Dušana Vrščaja iz Slovenije, koji je imao vikendicu na Krku. Proučavao je gljive na Krku i godinama nam pomagao postavljati izložbe te smo zahvaljujući njemu puno naučili, stasali, izdavali smo i 'Gljivarski glasnik'".
Raguzin je determinator-mentor, titulom koju dodjeljuje Hrvatski mikološko-gljivarski savez, zajednička organizacija znanstvenika mikologa, poput onih u Institutu Ruđer Bošković, i ostalih gljivara. Njegova je titula ujedno doživotna, dok se ostale moraju stalno osvježavati. Kao zaljubljenik u fotografiju, što je dobrim dijelom zasluga oca pomorca, koji je iz inozemstva nabavljao dobre fotoaparate, Raguzin je od prvih gljivarskih dana u šumu nosio i aparat i napravio na tisuće fotografija.
A što je s gljivama na ovim otocima? Riječki kolege bili su uvjereni da na Iloviku nema gljiva, ali za jednih prvomajskih praznika, Raguzin ih je demantirao. S uzbuđenjem nam je prepričao tu zgodu: "U gustoj šumi crnike, to je lokalitet Krišine, gdje je kapelica, prema dijelu otoka gdje bura nema utjecaj, ugledao sam vrganj. Nisam mogao vjerovati, bio je prekrasan i velik. Ubrao sam ga, ali još nisam znao što je to točno. Držao sam ga u frižideru i proučavao, ali nisam uspijevao doći do cilja, do sigurnog njegovog imena. Bio sam još mlad, donio sam ga na sastanak, a drugi također nisu imali pojma, za nas je to bila 'egzotična' gljiva. Još jedan primjer; 2012. sam bio na Iloviku oko Dana mrtvih, zbog gljiva, ali i branja maslina koje su mi također hobi. Jedan kišan dan nismo išli na masline zbog 'ljigavog' vremena. Na tri minute od kuće, na rubu sela, Dražice, uz makiju, crniku i pištaču (smrdljiku) te pokoji bor, preskočio sam gromaču i došao na put, 'klonac' i odjednom ugledao pet-šest smrčaka, tipično proljetnih gljiva. Bio sam u šoku, jer nigdje u literaturi nisam pročitao da se mogu naći u jesen. Vratio sam se doma i rekao tati da natoči rakiju, jer sam bio uzbuđen. Mislio sam da sanjam, haluciniram. Uzeo sam fotoaparat, poveo i tatu sa sobom, a on se čudio zašto radim frku oko toga. Poslao sam sliku u Institut Ruđer Bošković, Nevenu Matočecu kojemu je smrčak specijalnost. Napravio je znanstveni članak, kojemu sam ja suautor. Te je godine u Turskoj, Izraelu i još nekim mediteranskim zemljama smrčak nađen kao nova vrsta, a kada je na predavanju u Rijeci rečeno da sam ubrao smrčka na Iloviku, javila se jedna žena iz publike, da ih ona bere na Unijama". Područje sjevera otoka Cresa, Tramuntanu, Raguzin tek otkriva, a među zanimljivijim "trofejima" je crni vrganj, nađen u kolovozu 2023. kod Sv. Petra, odnosno skretanja za Ivanje. "Kada sam ih donio na Ilovik, Talijani su slinili za njima. Bilo je ondje i puno krasnica te golubača koje na Iloviku nisam našao. Dobra je za početnike, a vrhunska", prepričao nam je.
Na Iloviku je za gljive zainteresirao ribara Ivana Baričevića, pa je time dobio i svojevrsnog konkurenta u branju. U penziji, ispred mjesne trgovine, Raguzin je priredio malu izložbu te kotlić s gljivama: "Isprva su svi bili skeptični, ali ohrabrili su se kada su vidjeli druge koji su jeli, a nije im bilo ništa nakon nekog vremena", prisjeća se, uz dodatak: "Uvijek se jede na svoju odgovornost, jer netko može biti osjetljiv na neke vrste, pa se ne preporuča previše kad se jede prvi put. Ja sam dosad pojeo preko 250 vrsta, ali sada sužavam izbor. Neke nisu otrovne, ali nemaju neki naročit ukus, kao što je to i kod riba. Treba se držati dvadesetak dobrih, lako raspoznatljivih i onda neće biti problema". U planu je još ovakvih izložbi i degustacija na Iloviku, a možda i ozbiljnija izložba, možda i u Malom Lošinju, bude li zainteresiranih.
Članak je dio serijala "Hobisti s otoka" i napisan je prema Javnom pozivu za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2024. godini Grada Malog Lošinja.
