Suvremenim snimateljima, vlasnicima solidnih kamera na mobitelima, nije jednostavno dočarati vrijeme u kojemu su teškim kamerama na ručno navijanje, u oskudici filmske vrpce, pa samim time praktički i bez prava na pogrešku, njihovi prethodnici snimali povijest. Za našeg posjeta, Vunić je izložio dio svoje zbirke kamera, prikupljene različitim kanalima, dobrim dijelom preko stranice "E-Bay", uključujući i najstariju kameru, britanskog proizvođača "Dekko" za format filma od 9,5 milimetra, proizvedenu 1934. godine. Najreprezentativnijim primjerkom u zbirci kamera smatra onu švicarskoga proizvođača "Bolex", nabavljenu u Italiji, gdje ju je prošli vlasnik adaptirao za format "Super 8". "Imala je jednu pogrešku koju sam popravio i sada radi savršeno. Njom sam snimio dolazak jedrilice 'Hir 3' u Mali Lošinj nakon oplovljavanja svijeta i razvio taj film", prepričava lošinjski ljubitelj filma i filmske opreme te nastavlja: "Izdvojio bih i 'Pathe', dvostruku super-osmicu, profesionalnu kameru, te francuske kamere 'Beaulieu'. Takve je koristio i BBC za televizijske priloge. S 16-milimetarskom kamerom 'Bolex', Mario Saletto prošao je cijeli svijet, a takvom je i naša televizija snimala priloge. Tu i rusku kameru 'Krasnogorsk' adaptirao sam u današnji televizijski format 16:9. Te su kamere vrlo teške, neusporedive s današnjima.
I dok bi se sakupljača kamera još i našlo, malo je vjerojatno da Lošinj osim Antona Vunića ima još nekog kolekcionara filmskih projektora. Od pedesetak uređaja, kao najvažniji izdvaja 9,5-milimetarski "Pathescope SON", engleski proizvod iz pedesetih godina prošlog stoljeća, a moguće je i da je od toga stariji "Janko", također 9,5-milimetarski, ručno pokretan, za kojeg je jedino sigurno da je iz prve polovice XX. stoljeća. U zbirci je važan i projektor slovenske "Iskre", model KO-6. "Pokreće se na tzv. malteški križ, a to znači da njegovo zahvatište filma ide na tri zupca sličice, a taj zupčanik se pomiče u skokovima i ne oštećuje puno filmsku traku, dok drugi projektori fizički pomiču film i ako frikcija nije dobra, postoji mogućnost oštećenja više nego s malteškim križem. U Rijeci se takav koristio za otvorene prostore, npr. projekcije na zidu ispod hotela 'Bonavia'. Korišten je u školama, u vojsci. Došao je u dva sanduka, u jednom je bio sam projektor, u drugome zvučnik. Počeo sam s 'Iskrinim' OP-2, koji je bio u tri sanduka; za projektor, pojačalo te za zvučnik", pojašnjava Vunić.
Svoj hobi predstavio je sumještanima u nekoliko navrata; u palači "Fritzi" Lošinjskog muzeja, u prostoriji Kluba pomoraca na Bočacu, u sjedištu Zajednice Talijana u vili "Perla" gdje je održao mali seminar o filmskim formatima i potom prikazivao filmove s projektora. Priredio je i "vrtno kino" u Nerezinama i u Smrečju na Punti Križa, u restoranu "Lošinjsko jidro" u Malom Lošinju, s tim da je filmske projekcije upotpunjavao nekad nezaobilaznim filmskim novostima, formatu koji je u kinima imao ulogu kasnijeg televizijskog dnevnika, a pripremao je i tiskane programe, u duhu starih kinematografa. Projekcije starijih crtanih filmova priredio je i u dvorištu obiteljske kuće, za djecu i unuke. Postoje i planovi za budućnost; nastavak suradnje sa Zajednicom Talijana i Klubom pomoraca, kojemu je Vunić bio i osnivač. Na red čekaju i prikupljeni filmski materijali drugih lošinjskih snimatelja.
Rođen u Rijeci, Anton Vunić stanovao je preko puta kina "Jadran", pa je i prije polaska u školu "visio" u kinu, s vremenom pomagao kidati karte, navlačiti zavjese i drugo: "To je bilo prvo non-stop kino u Jugoslaviji, projekcije su bile od 16 do 22 i moglo se ući i izaći bilo kada. Tamo su slavili i nove godine, s posebnim filmovima s predigrama, otvaranjem šampanjca u ponoć, velikim borom. Prvi film koji je na mene ostavio dojam bili su 'Tragači' Johna Forda s Johnom Wayneom. Sjećam se i 'Trećeg čovjeka' i 'Građanina Kanea' Orsona Wellesa. Bilo je i kineskih i ruskih filmova. Preko titlova učio sam strane jezike. Prije filmova bile su filmske novosti, a neki put i Disneyjevi crtani filmovi. U susjednom ulazu u Ulici Račkoga, bilo je kazalište i kino 'Viktor Car Emin', gdje smo išli na matineje, crtane filmove za djecu. Kako smo živjeli blizu, išao sam sam, bez pratnje. Šezdesetih godina sam preselio na Turnić. Susjedov otac kupio je kameru, dvostruku osmicu i onda smo snimali filmove. Igrao sam Charlieja Chaplina, to je bila fora. Kako sam se cijelo vrijeme bavio i fotografijom, kada sam otišao ploviti, najprije sam kupio kameru i projektor. Prva plovidba bila mi je na parnom brodu 'Vis' Lošinjske plovidbe, 1969/70. godine i još imam slike i mene i ložača Ivice Percana, snimali bismo jedan drugoga. To je bilo zadnje putovanje broda, nakon čega je išao u rezalište 'Sv. Kajo' blizu Splita. Putovali smo u Italiju, Albaniju, Libiju, Alžir. Još imam dosta tih filmova pospremljenih, sve katalogizirano i digitalizirano. Nosio sam kameru sa sobom na brod, a kada bih razvio filmove, prikazivao bi ih posadi. Snimao sam i na brodu 'Marina'".
U Rijeci, Vunić se učlanio u Kinoklub "Liburnija" i počeo svoje uratke slati na festival, Kvarnersku reviju amaterskog filma, a na Lošinju je u nekoliko navrata vodio srednjoškolsku kinosekciju. Sve se to pretvorilo u intenzivno snimanje i montažu, nabavljao je stručnu literaturu, pozivan je snimati vjenčanja i godinama je vodio vlastiti obrt za videoprodukciju. Za kraj susreta, ostavili smo leksikonska pitanja - najdraži film i najdraži redatelj? Kao iz topa, odgovor je glasio "Građanin Kane" Orsona Wellesa.
Članak je dio serijala "Hobisti s otoka" i napisan je prema Javnom pozivu za financiranje programskih sadržaja elektroničkih medija u 2024. godini Grada Malog Lošinja.
