Na koje načine brinete o životinjama i o kojima sve?
- Prvenstveno o mačkama, za njih sam se specijalizirala. Bilo je i poziva za ranjene galebove, ali ih upućujem na veterinare ili u Ekocentar u Belom. O mačkama, prvenstveno brinem o sterilizacijama koje doslovno spašavaju i udvostručuju trajanje života. Ljudi mi kažu da je, otkad se to radi, puno manje davljenja i trovanja maca. Netko ima kućnu mačku ili hrani mačke oko kuće, a kada im one donesu mlade, onda kažu "nije to moja mačka". Ali, mačke vide stvari drugačije, ako im je netko izvor hrane. Sada ljudi od mene posuđuju lovku i sami je namjeste, uhvate macu, odnesu je veterinaru i, što je divna stvar, Grad Cres od 2018. godine pokriva sterilizaciju - kako ih zakon zove - slobodnoživućih mačaka. Važna je stvar da Grad to pokriva, jer dvjesto kuna nije ni tako malo. Sada kada im je besplatno, mislim da 50 posto više njih tako postupa.
Što za životinje u Cresu predstavlja najveću ugrozu?
- Mentalitet. Ljudi su malo lijeni, netko hoće sterilizirati mačku, zove veterinara, ne dobije odmah termin, odustane, dobije hrpu mačića, pa ih baci kod marine ili kod Gavze. Jedan se čovjek čak hvalio da je nosio cijelo leglo po gradu i ostavljao po jednog mačića tu, drugog tamo, trećeg tamo. Ljudi su odnosili mačke u Valun. A steriliziranjem bi se sve to riješilo. Grad Cres i Grad Mali Lošinj imaju petogodišnji ugovor s Veterinarskom stanicom Rijeka. Ako mi nemamo dovoljnu skrb, Veterinarska stanica Rijeka je za to nadležna; oni bi nam morali davati skrb. Rade još brigu za ovce, deratizaciju, sklonište. Prema ugovoru, pronađene životinje, ako ih se nikako ne udomi, idu u sklonište u Lič, ali oni ne primaju mace, nego samo pse. To zadnje tri godine dobro funkcionira, jedino nema ništa za mace.
Što je s creskim Društvom za zaštitu životinja, surađujete li s lošinjskim?
- Nas je na prvom sastanku bilo puno, ali samo je jedna osoba aktivno radila, Dunja Sladić, a onda je dobila posao u Lošinju i tu je sve stalo. Životinjama pomažem od djetinjstva, ne govorim to da bih se pravila važna, nego zaista imam suosjećanje za njih. Kada sam imala dvanaest godina, od zoološkog vrta otkupila sam zamorčića, koji je trebao biti hrana drugim životinjama. Znam da su ih poslije nahranili nekim drugim zamorcima, ali eto... Bilo mi je drago kada se udruga reaktivirala, ali falilo je poduzetnosti. Veterinar Branko Curl je otišao u mirovinu, potom sam tražila da Grad dâ prostor, jer ako udruga postoji, treba tražiti službeni prostor. Naišla sam na nerazumijevanje; u udruzi nisu htjeli da rad bude javan i da onda svi zovu udrugu upomoć, a mislim da udruga ne može raditi potajno, nego upućivati ljude. Onda sam odlučila izaći iz udruge, koja je od 2015. godine prestala raditi i više i ne postoji. Rado bih da se nađe poneki mlađi čovjek koji bi u slobodno vrijeme hranio mace, ali to treba raditi kontinuirano, svakodnevno; ne može ih se jedan dan nahraniti, pa onda otići. Tamo na Gavzi ima i mlađih mačaka koje zadnje dođu do hrane, jer starije sve pojedu. Hranimo ih kod Plodina, kod Doma zdravlja. Postojala je jako dobra suradnja s lošinjskim Društvom; lošinjska udruga puno bolje udomljava domaće mačke, ali vjerojatno je to zato što je grad veći pa je i više kontakata.
Što je s troškovima?
- Hrana je sva donirana: privatnim prijateljstvima i reklamiranjem onoga što se radi na internetskoj stranici. Naročito oni koji ovdje ljetuju, javljaju se sami, pa nam zimi kontinuirano šalju hranu. U 90 posto slučajeva to su stranci, dok iz Cresa u ove tri godine imam malo donacija, samo tri osobe, što je jako malo uzme li se u obzir da zapravo brinem o njihovim mačkama - moram pohvaliti gradonačelnika Kristijana Jurjaka koji je prošle dvije zime donirao hranu. Hrana stiže čak i donacijama iz Engleske, Austrije, Njemačke, a naročito iz Slovenije. Kod njih je sistem "uhvati - steriliziraj - vrati" dobro posložen. Zahvaljujući vlasniku, privremeno koristim prostor bivše voćarne "Jonatan" (u ulici Zazid, op.a.). Kao građanska inicijativa ne mogu primati novac. Povremeno priređujem aukcije svojih slika i time nešto zaradim. Najveću podršku daju gosti otoka, donekle vikendaši. Najviše maca sam udomila u Rijeku i Zagreb. Od 2016. godine obavljeno je već blizu 400 sterilizacija. I sam veterinar kaže da se sada sterilizira više mačaka. U doba reaktiviranja udruge, bilo je puno podavljenih mačića - kada postoji mnogo poludivljih mačaka, počinju ometati susjede, pa oni sami nešto poduzmu.
Najavili ste, nakon pet godina, smanjiti vlastiti angažman - zbog čega?
- Ne želim da bilo tko iz Grada Cresa ili od veterinara daje moj broj turistima. Ja nisam javna služba, nisam za to plaćena i ne mogu pokrivati cijeli otok, npr. reagirati ako mi dojave da postoje napuštene mačke u kampu u Martinšćici. Veterinar bi mi kroz cijelu jesen sterilizirao po dvije mačke mjesečno, ali to je premalo, pa moramo kod veterinara u Rijeku, što treba organizirati - putovanje brodom ili autom. Veterinarska skrb u Cresu nije dovoljna. Osim toga, od 2019. godine radim u školi, a imam i slikanje, pa bi to zapravo sveukupno bila tri posla.
