Bilo je to razdoblje dramatične "pat-pozicije" na otoku; proljeća 1991. je na referendumu izglasana samostalnost Hrvatske, kroz proljeće i ljeto eskalirala je velikosrpska agresija, formirane su postrojbe Zbora narodne garde RH, a 8. listopada Sabor RH donio je konačnu odluku o izlasku iz sastava federalne Jugoslavije. Na Lošinju je sada već otvoreno neprijateljska JNA i dalje držala uporišta u vojarnama, a istodobno je na otoku već djelovao ZNG. Tijekom noćne ophodnje, otvorena je vatra na petoricu. Mladen Bujačić i Rifet Mustić smrtno su stradali, dok su ostala trojica pukom srećom izbjegli smrt. JNA se na Lošinju zadržala do 15. prosinca, kada je nakon provedenih pregovora napustila položaje.
Zbog ubojstava je na Županijskom sudu u Rijeci 2013. godine na zatvorsku kaznu od petnaest godina (najviša prema tadašnjem zakonu) osuđen oficir JNA Vlado Grbin, a tri godine kaznu je potvrdio Vrhovni sud, odbivši Grbinovu žalbu upućenu preko odvjetnika. Međutim, Grbinu je suđeno u odsustvu - nakon ubojstava otišao u Srbiju i ostaje otvoreno pitanje hoće li, i kada, odslužiti kaznu.
Kod spomen-ploče su u čast Bujačića i Mustića svijeće zapalili članovi obitelji te suborci okupljeni u Udruzi veterana Domovinskog rata Lošinja. Predsjednik udruge Jure Krstanović podsjetio je ovom prilikom na sudjelovanje Lošinjana u ratu, na svim bojištima u Hrvatskoj, što nažalost nije prošlo bez ljudskih žrtava. Nakon Velopina, svijeće su zapaljene i na groblju Sv. Martin.
